Taj famozan broj 30

Nedavno je pokucao i na moja vrata. Otvorila sam i da vam iskreno kažem nisam doživjela ništa posebno. Pogledala sam se u ogledalo, i pazi čuda ista sam kao i sa 29, 28 usuditi ću se reći čak i sa 27…

Ne zračim nekom posebnom zrelošću, nikakvo prosvjetljenje doživjela nisam…

Pa se pitam, čemu ta sveobuhvatna ushićenost kojom te obasipaju skoro svi kada im kažeš da ti je trideseti.

Nisam primijetila da mi se tog 06.11 račun u banci nešto podebljao pa bih sada trebala zvati sve znance, možda čak sve ''frendove'' sa fejsa na urnebesnu proslavu ročkasa, gdje će pjenušac teći u potocima i svi ćemo se ludo zabavljati do ranog jutra.

Proslavila sam ja svoju tridesetu, ali proslavit ću i trideset prvu, drugu, treću…uvijek okružena svojim najdražima, mojim najvećim poklonom (iako i oni mali, sad zamotani-ubrzo razmotani donose dozu veselja).

Sada sam, neki kažu, postala prava žena... Tako sam vjerojatno svoje dvadesete provela u nekom limbu gdje Britney Spears pjeva  '' I'm not a girl…Not yet a woman''

Rekla bih da su to zaostaci nekog prošlog društva, gdje je žena u 30-oj već završila fakultet, donekle   izgradila  karijeru, udala se i ima ili samo što nije rodila dijete pa je kao sada već kompletna osoba.

Ja sam studirala do svoje 27, nisam stalno zaposlena, tek sada se selim od doma tako da sam daleko od takvog poimanja kompletne žene.

Pred mnom još je dalek put, još barem 10 godina I'm not a girl…Not yet a woman  limba.

Još sam uvijek dijete koje želi sve, i to naravno želi sada…romantiku, zvijezde sa neba, svu Nutellu i sav pršut ovog svijeta, još uvijek se želim glupirati, slikati dok radim glupe face…Još uvijek želim djetinjasto vjerovati da će sve biti super i maštati na nekom svom oblaku…

Vjerojatno zato i ne razumijem često mi u zadnjih par dana upućenu rečenicu ''je… sada kada imaš trideset…'' Što sada moram? Što me sada izdvaja od drugih koji još nisu u klubu 30 plus?

Nisam primijetila ništa doli zezanja mlađih od mene da sam stara, i žaljenja ovih starijih jer sam još uvijek tako mlada…

Kada malo bolje razmislim, brinem se zapravo što sad? Kada ga toliko hvale, da li je taj klub izdisaj mladosti? Zar toliko brzo prolaze godine kada zađeš u tridesete pa 30 predstavlja toliko bitan broj? O četrdesetima nitko ne priča, pedesete isto nisu baš in… Zar uistinu nakon tridesete godine postaju toliko monotone, obilježene brigom, pranjem, čišćenjem i kuhanjem da svi gube dječje veselje koje je do nedavno pratilo rođendane, ne bude se sa osmjehom nego sa sve više i više zamjeranja prema tom okrutnom svijetu i tako sve do famozne brojke 60 kada valjda slaviš što si živ, i sve si uspio izgurati… Napokon se bližiš penziji, djeca su odrasla, odselila su i sada se napokon možeš opustiti kao da imaš 30?

Ako je tako onda zaista, živjele tridesete!!!!